Prostorna artikulacija pamćenja, od antičkih mnemoničkih sistema do modernih memorijskih struktura, jeste domen zajedničkog naučno-istraživačkog interesovanja istorije umetnosti, istorije arhitekture, studija vizuelne kulture i studija baštine. Sa idejom da okupi stručnjake iz navedenih oblasti, cilj skupa je da ukaže na višeslojnost teme, kao i da predstavi rezultate različitih istoriografskih, teorijskih i metodoloških istraživanja koja za svoje predmet imaju arhitekturu i baštinu i umetnost u funkciji prostornih sistema pamćenja.
Arhitektura i sećanje: memorijalna arhitektiru
Memorijalna arhitektura predstavlja značajnu temu u istoriji graditeljskog stvaralaštava, koja je tokom vremena realizovana kroz raznovrsne pojavne oblike. Bilo da je reč o spomen-kompleksima, spomen-obeležjima, kapelama, kosturnicama, prostornim ansamblima, memorijalna arhitektura, kao deo svedočanstvenog procesa, ima za cilj da očuva i prenese odreženo sećanje. Zahvaljujući dugovečnosti arhitekture zadovoljen je uslov da spomenik mora biti svedok koji je u stanju da potraje vreme, a zahvaljujući njenoj reprezantativnsoti dobijena je specifična forma kako tog svedočenja, tako i pretrajavanja vremena. No, prenoseći jedno, namerno svedočanstvo, memorijalna arhitektura neretko prenosi i druga, nenamerna. Tako se u recepciji memorijalne arhitekture ukrštaju različiti vremenski i prostorni domeni, nudeći inspirativno, ali i zavodljivo i složeno polje za istraživački rad.
Ars memorativa: umetničko nasleđe u prostornim sistemima pamćenja
Praktična primena mnemoničkih sistema, od svog nastanka do danas, njihova je suštinska odlika, pri čemu sugeriše i selektivnost pamćenja, njegovo proizvođenje zarad postizanja željenih ciljeva. Pamćenje univerzalog poretka stvari pokazalo se, tokom istorije, kao utopijski projekat upravo zbog svoje hermetičnosti, rigoroznosti i primenjivosti samo u ograničenim kontekstima. U savremenom svetu, ili, radije, u nagoveštenom svetu budućnosti, nova “arhitektura”, ili arhitektonika virtuelnog prostora zajedo sa takođe virtuelnim, “slikama” omogućavaju ne samo pohranjivanje asocijacija na predmete pamćenja, već omogućavaju i njihovo još uvek naslućeno kombinovanje u individualnim mnemoničkim sistemima, ali i mesto skladištenja univerzalnog znanja.
Prostori baštine: od pamćenja do nasleđa
Baština predstavlja aktivno stanje nasleđivanje i jedan od uslova njenog postojanja jeste transformacija prošlosti putem mehanizama pamćenja u sadašnjost. Nastanak muzeja i drugih institucija baštine siguran je znak promene odnosa društva prema starini, koje, planirajući budućnost, traži sebi odgovarajuću prošlost. U takvom kontekstu značajnu kategoriju čini prostor. Način njegove upotrebe, artikulaije i ekspoatacije stvara fizičko-psihološki okvir u kome se doživljava baština. No, da bi neki prostora zadovoljio svoju funkciju u procesu baštinjenja (u procesu prikupljanja, čuvanja, izučavanja i prezentovanja svedočanstva prošlosti) on sam, u svojoj formativnoj strukturi, mora da sadrži značajan memorijski potencijal. Stoga, istraživanje prostora baštine predstavlja, pre svega, potragu za mehanizmima pamćenja unetim u konsrukciju prostora.